hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

O „novinarima“ i novinarima

 

Zagreb, 16. svibnja 2011.

Autor: Zoran Pusić

 

Na TV Jabuka (bivši OTV), u emisiji „Bujica“  koju vodi novinar V. Bujanec, nastupio je 10. svibnja glavni urednik Glasa Koncila, velečasni Ivan Miklenić. U  tom razgovoru g. Miklenić je, između ostalog, tvrdio da je pokojni svećenik Luka Vincetić bio suradnik UDBe. Za tu tvrdnju Miklenić ne daje nikakve dokaze. To je i inače karakteristika njegovih istupa, uglavnom kroz uvodnike Glasa Koncila, gdje ne uspijeva razlikovati vlastiti animozitet prema ljudima i idejama s kojima se ne slaže od iznošenja olako izrečenih objeda koje predstavljaju utužive klevete.

Tako u svom uvodniku u GK od 8. svibnja Miklenić proglašava medije „antihrvatskim, antidržavnim, antidruštvenim, antikatoličkim, anticrkvenim i antivrijednosnim“ zato jer su kritički komentirali otvaranje superluksuzne palače biskupske konferencije, izgrađene u doba sve raširenijeg siromaštva. Na te neumjerene i ničim argumentirane tvrdnje čovjek bi još mogao slegnuti ramenima, tumačeći ih ostrašćenom zaslijepljenošću i skromnim intelektualnim dometima autora. No vlč. Miklenić ne može se zaustaviti na tim optužbama; on decidirano dalje tvrdi da su neki urednici agenti stranih tajnih službi i da imaju poznata kodna imena (koji urednici, kojih službi, koja imena – s takvim sitnicama glavni urednik GK ne želi zamarati svoje čitaoce).

U lipnju 2009. Miklenić u GK proziva Predsjednika Mesića jer se ne slaže s kritikom koju je Mesić uputio Vladi oko suradnje s Haaškim sudom. Mikleniću to nije dovoljno nego Predsjednika RH proglašava veleizdajnikom (zbog njegovih izjava, i ponašanja u skladu s tim izjavama, da treba poštovati zakon RH o suradnji s Haaškim sudom).

Svećenika Luku Vincetića poznavao sam kao hrabrog i poštenog čovjeka, uistinu odanog onim moralnim vrijednostima koje je i kršćanstvo uzelo za svoje temelje. Vincetić je kritički i argumentirano pisao o pojavama u društvu, pa i u Katoličkoj crkvi, koje su u praksi bile negacija upravo tih kršćanskih vrijednosti. To mu mnogi bigotni licemjeri nisu nikad mogli oprostiti. Za njegova života sve su činili kako bi mu spriječili bilo kakvo napredovanje u crkvenoj hijerarhiji, a kad je umro njegov pretpostavljeni, biskup Srakić, govoreći nad njegovim odrom, nije mogao naći ni toliko ljudske pristojnosti da se suzdrži od kritike pokojnika: „koji je previše pisao, a premalo bio u sakristiji“.

Naravno, ja ne znam, za razliku od Miklenića, da li su i čiji su tajni suradnici bili Miklenić ili Vincetić. Međutim, sve što znam o pokojnom Luki Vincetiću, kroz višegodišnje poznanstvo, nespojivo je s bilo kakvim nečasnim djelovanjem.

Nažalost u Hrvatskoj nije ništa novo da osobe poput vlč. Miklenića, koje bi zbog vlastitih izjava predstavljale sramotu za svaku organizaciju, pa i za Katoličku crkvu, zauzimaju odgovorne i ugledne pozicije s kojih bitno utječu na javno mnijenje. Ne treba ići dalje od „novinara“ V. Bujanca koji vodi spomenuti „talk –show“ na televiziji – svakako utjecajna i ugledna pozicija.

Taj V. Bujanec godinama je bio glasni promotor najcrnje ustaške ideologije i obični ulični nasilnik (npr. stolicom je „jurišao“ na M. Pupovca na jednoj tribini KICa gdje su Bujanec i nekoliko sličnih nasilnika došli fizički spriječiti tribinu). Hrvatska je stvarnost da takva ponašanja i takve stavove nadležne državne institucije nisu procesuirale, a mnogi mediji su ih tretirali kao legitimni politički stav. Tako u rujnu 1994. Globus pravi intervju s V. Bujancem u kojem ovaj kaže: „Jasno je za kakvo se rješenje srpskog pitanja zalažem: jednu trećinu iseliti, jednu trećinu, lojalnih, prekrstiti, a jednu trećinu, zločince, poubijati .“

 

Sve ovo je vrh ledenog brijega koji ukazuje na ozbiljniji problem nego što je jedan urednik sklon klevetama ili jedan novinar koji spada u kategoriju novinara B. Hategekimane (novinar iz Ruande koji je pozivao Hute da likvidiraju Tutsije; osuđen u Haagu na doživotni zatvor). Država i društvo u kojoj takvi tipovi predstavljaju „ugledne“ novinare i, svakako, drže prestižna mjesta, a ljudi poput Viktora Ivančića i čitave plejade vrsnih novinara, s kojima bi se ponosile najprestižnije novine na svijetu, preživljavaju pišući u manjinskom listu zanemarive tiraže ili su, poput D. Latina, plaćeni da ne rade, „u banani“ je ne samo zbog korupcije.

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr