hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

Konferencija za tisak povodom presude VSRH u predmetu okrivljenih Ademija i Norca za zločin počinjen u Medačkom Džepu

 

Zagreb, 23. ožujka 2010.

 

 

Izricanjem presude u žalbenom postupku u predmetu protiv okrivljenih Rahima Ademija i Mirka Norca za zločin počinjen u Medačkom džepu pravosuđe nije stiglo ni na pola puta u procesuiranju teškog zločina u kome je ubijeno više desetaka civila (oko 40 tijela su organizirano sakrivena – pokupljena i bačena u septičku jamu te zatrpana)  a uništavanjem više od stotinu kuća i niza gospodarskih objekata u selima Rajčevićima, Krajnovićima, Potkonjacima, Drljićima, Strunićima, Velikom Kraju, Donjem Selu i Divoselu onemogućen je povratak civilnog stanovništva u svoje domove te su sva ta sela i dan danas ostala nenastanjena.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom presudom  br. I Kž 1008/08, od 18. studenoga 2009. godine potvrdio oslobađajuću presuda za opt. Rahima Ademija i djelomično izmijenio presudu za opt. Mirka Norca, kome je izrečena kazna zatvora smanjena sa 7 na  šest godina. Radi se o sudskom postupku koji je pravilom 11 bis Pravilnika o postupku i dokazima  prenesen na pravosuđe RH nakon što je na temelju vlastite istrage Tužiteljstvo MKSJ podiglo optužnicu. Po našem mišljenju, profesionalno provedenim sudskim postupkom, izvođenjem i pomnom analizom dokaza u velikoj su mjeri utvrđeni razmjeri počinjenog zločina i faktički zapovjedni lanac na temelju čega je sud utvrdio tko od okrivljenika je odgovoran za zločin počinjen u Medačkom džepu kao i za koje druge osobe postoji osnova za kazneno gonjenje. Osuđujućim dijelom presude obuhvaćeno je tek 5 od 32 žrtve iz optužnice, velikim dijelom stoga što je sudskim procesom utvrđeno da su stradali u zoni odgovornosti Specijalne policije nad kojom zapovjednu odgovornost nisu imali okrivljeni u ovom postupku.

 

Međutim,  radi se i o tome da je VSRH potvrdio stav prvostupanjskog suda kako optuženi Mirko Norac ne može biti krivičnopravno odgovoran za posljedice koje su nastale djelovanjem njemu podređenih, prvog dana djelovanja - 09.09.1993. godine jer da su te posljedice rezultat činjenja koje on nije zapovjedio. Takav stav razlog je što 7 osoba za koje je sud utvrdio da su kao civili bili žrtve ratnog zločina nisu obuhvaćeni presudom i neće moći tražiti obeštećenje na temelju pravomoćne presude. Po našem mišljenju, ovakvom se presudom stvara pravosudnu praksu koja zapovjednu odgovornost nečinjenjem tumači na najuži moguć način[1], a izricanjem blagih kazni minimalizira stradanja žrtava kao i zapovjednu odgovornosti za zločine počinjene od strane pripadnika hrvatskih postrojbi.

 

Smatramo da su Ministarstvo unutarnjih poslova i DORH već trebali pokrenuti kaznene postupke protiv izaslanika načelnika glavnog stožera Hrvatske vojske Davora Domazeta Loše te onih koji su zapovijedali u zoni odgovornosti Specijalne policije i protiv onih koji su u ovom sudskom procesu identificirani kao mogući direktni počinitelji zločina i očekujemo da odmah informiraju javnost dokle je stigao predistražni postupak.  Spremni smo poduprijeti kaznenu prijavu obitelji žrtava protiv direktno i zapovjedno osumnjičenih.  Očekujemo da DORH ispita osnovanost sumnje na lažno svjedočenje u vezi iskaza svih koji su tvrdili suprotno od činjenica utvrđenih u pravomoćnoj presudi i podnese kaznene prijave [2].

 

No, bez obzira na očekivanje nastavka procesuiranja zločina u Medačkom džepu priznavanje patnje usmrćenih u sada razrušenim i napuštenim selima i solidarnost s obiteljima žrtava te osiguravanje primjerenih reparacije ne može biti samo zadaća institucija progona i pravosuđa već je i obveza drugih vladinih, društvenih i znanstvenih institucija. Kako ćemo kao društvo pamtiti zločin počinjen na mjestu gdje danas nema ni najskromnije spomen ploče pitanje je za javnu raspravu i angažman svake savjesne osobe a ne samo za pravosuđe.

 

Obrazloženje

Sud je uzeo u obzir da je operacija „Džep 93“ bila vojno opravdana, utvrdio je kako je planirana po standardima ratnog prava i običaja, da nije bilo prekomjernog granatiranja te da počinjeni zločini (ubojstva, masakriranje i masovno uništavanje domova, bunara, gospodarskih zgrada i druge imovine) nisu bili planirani kao etničko čišćenje. No, utvrđeno je da se radi o teškom zločinu počinjenom tijekom i nakon operacije „Džep 93“.

 

VSRH je potvrdio oslobađajuću presudu u odnosu na Rahima Ademija, tadašnjeg zamjenika zapovjednika Zbornog područja Gospić za čije je zapovjedne ovlasti prvostupanjski sud utvrdio da su bile sužene i smanjene djelovanjem izaslanika načelnika GS HV-a Davora Domazeta u tolikoj mjeri da ne mogu činiti osnovu za njegovu krivičnu odgovornost u ovom predmetu.

 

Također, VSRH je prihvatio stav prvostupanjskog suda koji, temeljem provedenih dokaza, nije našao dokazanim da su optuženici svojim postupanjem povrijedili preventivnu komponentu zapovjedne odgovornosti (da bi pri planiranju operacije „Džep 93“ propustili formalno i stvarno razraditi elemente poštivanja ratnog i humanitarnog prava - upoznati pripadnike postrojbi s odredbama ratnog i humanitarnog prava te osigurati sustav izvješćivanja o povredama tih odredbi na terenu kao i dostatnu podršku Vojne policije za slučaj kršenja tih odredbi) te da nije dokazano prekomjerno granatiranje područja u kome su bili civilni objekti.

 

Kaznena zapovjedna odgovornost nečinjenja dokazana je Mirku Norcu, koji je tada s činom pukovnika bio na položaju zapovjednika 9. motorizirane brigade unutar Zbornog područja Gospić te zapovjednika Sektora 1. VSRH je potvrdio presudu kojom je okrivljeni Mirko Norac  proglašen krivim da je počinio krivično djelo iz čl.120. st.1. u svezi s čl.28. OKZRH, te krivično djelo iz čl.122. u svezi s čl.28. OKZRH jer je znao, a kao zapovjednik nije ništa poduzeo, kako bi spriječio pripadnike postrojbi kojima je zapovijedao u činjenju krivičnih djela ratnih zločina protiv civila i zarobljenika[3], pa mu je, temeljem tih zakonskih odredbi, za svako krivično djelo, utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 godina. U dijelu koji se odnosi na odmjeravanje kazne za krivična djela počinjena u stjecanju iz čl.43. st.2.toč.2 OKZRH, VSRH je preinačio presudu na kaznu zatvora od 6 godina i time za godinu dana umanjio kaznu presuđenu od strane prvostupanjskog suda.

 

No, radi se i o tome da je VSRH prihvatio zaključak prvostupanjskog suda kako optuženi Mirko Norac ne može biti krivičnopravno odgovoran za posljedice koje su nastale djelovanjem njemu podređenih, prvog dana djelovanja - 09.09.1993. godine[4], „jer su te posljedice rezultat činjenja koje on nije zapovjedio, slijedom čega za iste ne može odgovarati osnovom nečinjenja odnosno zato što ih je propustio spriječiti. Odnosno da odgovornost utemeljena na nečinjenju, može postojati samo za propuštanje sprečavanja protupravnosti njemu podređenih koja slijede nakon tog prvog činjenja protupravnosti od strane njemu podređenih, koje on dakle propušta spriječiti, i to samo pod uvjetom da je za te protupravnosti znao jer se samo tada može zaključivati o eventualnom propuštanju dužnog činjenja u vidu sprečavanja njemu podređenih u daljnjim protupravnostima, poduzimanjem radnji da do istih ubuduće ne dođe, te sankcioniranju počinitelja“.

 

Smatramo da taj zaključak nije pravilan iz sljedećih razloga. Prvo jer i iz samog obrazloženja presude proizlazi da ok. Norac nije sankcionirao niti prijavio počinitelje za zločine počinjene 9.09.1993. što je bio dužan učiniti jer je za te zločine istog dana znao. Drugo: ovakav stav VSRH stvara temelj budućoj pravosudnoj praksi koja minorizira garantnu odgovornost u njenoj preventivnoj dimenziji. Smatramo kako zapovjednik treba odgovarati za nečinjenje ukoliko propusti prijaviti ili sankcionirati počinitelje zločina za koje je imao saznanja – bez obzira radi li se o „jednokratnom“ i nikad ponovljenom zločinu od strane njemu podređenih. Samo je na taj način moguće dati vjerodostojnu garanciju zaštićenim grupacijama od počinjenja ratnih zločina od strane pripadnika vojnih postrojbi koje kontroliraju određeno područje i u generalnom smislu dosljednom politikom sankcioniranja zločina prevenirati buduće zločine.

 

Što se tiče visine izrečenih kazni, smatramo da prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir posljedice nastale nesprečavanjem masovnog uništavanja kuća, bunara i gospodarskih zgrada jer su, bez obzira što to nije prethodno planirano niti zapovijeđeno, učinci jednaki etničkom čišćenju. Stoga smo očekivali da će VSRH kaznu preinačiti na strožu.

 

Ne slažemo se s odlukom VSRH, niti obrazloženjem odluke, o smanjenju kazne za okr. Mirka Norca sa 7 na 6 godina jedinstve kazne zatvora. VSRH smatra da je  jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 godina na koju je optuženi Mirko Norac Kevo osuđen odlukom suda prvog stupnja prestroga jer da takva jedinstvena kazna zatvora doduše ima svoj odraz u načelu zakonitosti, ali ne izražava u potpunosti i načela njezine individualizacije. Prema mišljenju VSRH, tako odmjerena jedinstvena kazna zatvora nije u potpunosti prilagođena konkretnim djelima i konkretnom počinitelju jer da je pri određivanju visine jedinstvene kazne potrebno u jednakoj mjeri uvažavati kako one okolnosti koje se odnose na težinu djela, tako i one koje se odnose na ličnost počinitelja. Pri tome, međutim, VSRH ne obrazlaže koje su to osobine ličnosti okrivljenog Mirka Norca koje bi trebale biti prihvaćene kao olakotna okolnost unatoč tomu što u obrazloženju presude prvostupanjskog suda stoji: “Doduše, izostao je izraz pijeteta prema poginulima i suosjećanja s onima koji su u operaciji izgubili svoje bližnje“. Smatramo da se i ta okolnost, posebno poražavajuća za obitelji žrtava, trebala vrednovati pri odmjeravanju kazne.

 

Nadalje, obrazlažući svoju odluku VSRH, kao razlog za smanjenje kazne uzima u obzir „okolnost visoke izloženosti optuženika ratnom djelovanju u legitimnom cilju obrane zemlje od agresorskog rata i posljedice koje takva izloženost, prema svim istraživanjima, ostavlja na psihu i moć rasuđivanja osobe“. Iznesen stav i obrazloženje VSRH podržava sudsku praksu pri sudovima Republike Hrvatske kojom se u postupcima vođenim protiv pripadnika hrvatskih postrojbi  pri izricanju kazne, sudjelovanje u Domovinskom ratu ocjenjuje olakotnom okolnošću. Ono po našem mišljenju ne bi trebalo biti praksom jer u  racionalnom i pravičnom sustavu kaznene pravde ovakvo postupanje otvara pitanje jednakosti građana pred zakonom i s njom povezanom dosljednosti u kažnjavanju. I, po našem mišljenju jednako važno, ono podržava vrijednosno iskrivljeno razumijevanje domoljublja i ljudske i vojničke odgovornosti u ratu.[5]

 

I na kraju sud potvrđuje prvostupanjsku presudu i u cijelosti oslobađa Mirka Norca naknade troškova kaznenog postupka što je naročito začudno u kontekstu sudske prakse u građanskim postupcima u kojima članovi obitelji tuže Republiku Hrvatsku zbog usmrćenja bliske osobe  i redovito bivaju odbijeni te im se unatoč skromnom imovinskom statusu dosuđuje pokrivanje svih troškova parničnog postupka.

 

Vesna Teršelič, Documenta

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

 


[1] U odredbi o zapovjednoj odgovornosti, u čl. 167.a, st. 3. KZ-a (odredba je stupila na snagu 2004.) se kaže:

„ Osobe navedene u st. 1. ovoga članka ( o. a. vojni zapovjednik ili druga osoba koja stvarno djeluje kao vojni zapovjednik ili nadređena civilna osoba ili druga osoba koja u civilnoj organizaciji ima stvarnu vlast zapovijedanja ili nadzora) koje ne proslijede stvar nadležnim vlastima u cilju provođenja istrage i kaznenog progona počinitelja, bit će kažnjen zatvorskom kaznom od jedne do pet godina.

 

U čl. 28. Statuta MKSJ se, između ostalog, alternativno propisuje kaznena odgovornost zapovjednika, pa se kaže:

„ taj vojni zapovjednik ili osoba propusti poduzeti sve nužne i razborite mjere u njegovoj/njezinoj moći kako bi sproječio/la ili suzbio/la počinjenje takvih kaznenih djela ili ne proslijedi stvar nadležnim vlastima u cilju provođenja istrage i kaznenog progona.

 

Podsjećamo da gore navedeni oblici odgovornosti nisu bili na snazi u vrijeme počinjenja djela (načelo zakonitosti) odnosno da temeljem načela zabrane retroaktivnosti nije moguće kazniti zapovjednika za te oblike odgovornosti.  No, ipak postoji modus rješavanja kolizije. Naime, norme o zapovjednoj odgovornosti propisane u gore citiranim odredbama predstavljaju dio međunarodnog običajnog prava i/ili općih pravnih načela, koje su u domaće pravo inkorporirani Protokolom I koji je po pravnoj snazi ispod Ustava RH, ali je iznad domaćeg zakona i kao takav derogira odredbe Kaznenog zakona koji limitiraju odgovornost zapovjednika

 

 Podsjećamo, da se odluka VSRH temelji isključivo na odredbi citiranoj u nastavku:

 

Čl. 28. Osnovnog krivičnog zakona RH, koji je vrijedio u vrijeme izvršenja djela propisuje: „1) Krivično se djelo može počiniti činjenjem ili nečinjenjem. (2) Krivično djelo može biti počinjeno nečinjenjem samo kad počinitelj propusti činjenje koje je bio dužan izvršiti.

 

[2] Kazneno se djelo lažnog svjedočenja goni se po službenoj dužnosti a propisana kazna je od šest mjeseci do pet godina zatvora.

 

[3] VSRH ocijenio je neosnovanim prigovor opt. Mirka Norca Keve da se kazneno djelo ratnog zločina, propisano u čl. 120. i 122. OKZ RH mogu počiniti samo činjenjem. Optuženik je  osuđen za navedena kaznena djela počinjena nečinjenjem. Stav je VSRH da se konkretna kaznena djela mogu počiniti nečinjenjem onda kada je počinitelj propustio činjenje koje je bio dužan izvršiti. VSRH je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilo ocijenio da je opt. Mirko Norac Kevo imao poseban odnos prema zaštićenom dobru iz koga je proizašla i njegova posebna obveza prema tom dobru (tzv. garantna obveza – nadzor nad trećom osobom, iz pozicije nadređenog prema podređenom). Citirana presuda VSRH nesumnjivo će imati odjeka i u drugim postupcima u kojima se optuženicima stavlja na teret počinjenje ovih kaznenih djela nečinjenjem.

 

[4] Iz tog su razloga iz presude izostavljene sve civilne žrtve (sedam) za koje je sud utvrdio da su stradale protupravnim djelovanjem podređenih vojnika u zoni odgovornosti okr. Mirka Norca prvog dana operacije „Džep 93’“  -  09.09.1993. su protupravno ubijeni civili: slijepa 84-godišnja starica Bosiljka Bjegovic, Mile Sava Rajčević, Ankica Vujnović i Milan Rajčević, Đuro Krajnović, sestre Ljubica i Sara Kričković. Ovakvom presudom nisu dobili status oštećenika te ne mogu dobiti ikakvu nadoknadu.

 

[5] Kao primjerice obrazloženje iz prvostupanjske presude u ovom predmetu u odnosu na okrivljenog Norca da je sud vodio računa da je optuženik bio vrlo mlada osoba (nenavršenih 26 godina) te „očito je njegova mladost i životno neiskustvo u ozračju domoljubnog zanosa pridonijelo njegovoj ravnodušnosti pri mogućnosti nastupanja zabranjenih posljedica i propuštanja korištenja zapovjednih ovlasti u sprječavanju i kažnjavanju protupravnih radnji“.

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr