hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

MATVEJEVIĆ I SLUČAJ „PRAVOSUĐE“

 

Zagreb, 31. 7. 2010.

Autor: Zoran Pusić

 

 

Sedamdeset kad je učitelju bilo

Zaželio se mira, ta bio je već star,

Al zlo se i opet osililo,

A dobrota iscrpla kap po kap;

I on uze sandale i štap.

                B. Brecht

 

U svom miniview-u (Novi list 29.7.2010.) predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, g.Đuro Sessa, tvrdi da je Predrag Matvejević suodgovoran za obmanu hrvatske i međunarodne javnosti koja je mogla povjerovati da bi Matvejević, na osnovu presude suda u Hrvatskoj, presude koja eksplicite spominje kaznu zatvora od 5 mjeseci, u tom zatvoru mogao i završiti. Ovaj stav prema pravorijecima sudova u Hrvatskoj, pomalo neobičan za predsjednika Udruge hrvatskih sudaca, mogao bi se pravdati činjenicom da je presuda izrečena na Općinskom sudu u Zagrebu krajem 2005., a svi, uključujući dodatne rokove u vezi s uvjetnom kaznom za ponavljanje Matvejevićevog krivičnog djela, istekli su krajem 2008. g. Uz to, dio Matvejevićevog krimena je, po g. Sessi, u tome što se namjerno nije žalio na presudu i time doveo hrvatsko pravosuđe, a i samu Hrvatsku na međunarodni stup srama.

Neki drugi renomirani stručnjaci za pravo i ljudska prava u svojim kritikama Matvejevićevog „krivičnog djela“ i Matvejevića samog još su mnogo eksplicitniji. Tako se bivši predsjednik Udruge hrvatskih sudaca i bivši član HHOa, g. Vladimir Gredelj, zgraža (V list, 14.6.2010.) nad perfidnošću Matvejevića koji je: „iskoristio svoju progonjenost kako bi prodao više „Mediteranskih brevijara“..Matvejević je osudio sam sebe da bi ispao žrtva. Istina je da ga je Općinski sud proglasio krivim, međutim imao je mogućnost ulaganja žalbe, a okolnosti su bile takve da bi nekoliko dana nakon ulaganja žalbe nastupila zastara i sve optužbe protiv Matvejevića bi otpale.“ Dakle bivši predsjednik UHS-a više-manje zamjera Matvejeviću što se nije pouzdao u praksu da mnoge presude hrvatskih sudova odlaze u zastaru!

Poznati viktimiolog, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, bivši ministar vanjskih poslova, bivši ministar pravosuđa, prvi predsjednik Odbora za ljudska prava HAZU, Zmaj korčulanski IV (kao član Družbe Braće hrvatskog zmaja), prof.dr. Zvonimir Šeparović, u članku „Kleveta je ozbiljan zločin“ (objavljeno na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća 26.6.2010.) piše: „ (Matvejević) .. uzletio je u svojoj mržnji na hrvatsko i Hrvate…. on iskazuje totalnu odanost četničkom srpstvu.“ Da bi potkrijepio svoju tvrdnju da je Matvejević počinio klevetu, što je ozbiljan zločin, prof. Šeparović citira prof. dr. Zdravka Tomca, „domoljuba koji zna što piše i govori“: „Ono što Matvejević govori zapravo je bit ideologije velikosrpskog nacionalizma i zlatnih pravila nacističke propagande, on brani i zastupa velikosrpska četnička stajališta.“(Fokus 26.4.08.).

A što to zapravo Matvejević govori? Članak zbog kojeg je dobio 5 mjeseci uvjetne zatvorske kazne, s rokom kušnje 2 godine, govori o ratnim stradanjima u BiH, a dio zbog kojeg je tužen je slijedeći:

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao ‘vožda’ ( Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao ‘vrhovnika’ i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu ( Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu ( Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji unesreći svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao ‘posrbicaama’ te, zajedno s njima, mnoge druge.

Spominjanje Pešorde odnosi se na Pešordin članak u kojem ovaj proziva P. Matvejevića i pisca Abdulaha Sidrana, koji je proveo rat u bombardiranom Sarajevu, i naziva ih „posrbicama gorim od Srbina“.

Suđenje Mavejeviću zbog klevete koja je, po pisanju prof. Šeparovića, težak zločin, što Šeparovića ne sprečava da u slijedećoj rečenici iznese, ničim potkrijepljene, mnogo teže optužbe na račun Matvejevića nego što ovaj iznosi na račun Pešorde, kao i neke reakcije na to suđenje, bacilo je malo svijetla i ocrtalo duboke probleme pravosuđa u Hrvatskoj, probleme koji nisu od jučer i koji neće nestati sutra.

Rašireno je uvjerenje da sporna presuda nije izvršena ne zato jer je pravda, po mišljenju predsjednika UHS, dobro zaštićena institucijom zastare (takvih) sudskih odluka, nego zato što je Matvejević ugledni pisac i osoba međunarodno poznata.

Postoje deseci i deseci jednako tako, a koji puta i mnogo gore, nepravednih presuda, gdje su sudovi čak oslobađali zločince, a osuđivali žrtve, a kritike nakaradnih presuda sankcionirali kao klevetu.

Od, nažalost, brojnih primjera takvih presuda, gdje se radilo o „običnim“ hrvatskim građanima i gdje, začudo, institucija zastare nije djelovala, navedena su dva, više kao argumenti.

U Novskoj je, u studenom i prosincu 91., jedna grupa pripadnika HVa pobila u pljačkaško-likvidacijskim pohodima po gradu više civila, muškaraca i žena, od koji je jedna bila jedva punoljetna, na izuzetno brutalan način. Počinioci su uhvaćeni ali ih sud oslobađa opravo kriminalno i namjerno pogrešnom primjenom Zakona o oprostu. Drugi sud odbacuje zahtjev bliske i slučajno preživjele rodbine pobijenih, za odštetom, uz antologijsko objašnjenje da su pripadnici HVa ubojstva počinili izvan radnog vremena te država za taj teroristički čin nije odgovorna; odgovorne su žrtve kojima, sudskom odlukom trećeg suda, država godinama uzima trećinu mizerne mirovine na račun sudskih troškova.

Sud u Trogiru ove je godine osudio novinara Vladimira Matijanića na globu zbog klevete suca Roberta Pešutića. V. Matijanić napisao je 1999. g. članak u kojem pokazuje da je A.Đapić svoj magistarski rad gotovo u cijelosti prepisao iz knjige svog mentora B. Kandare. Na osnovu tog članka podnesena je tužba i pokrenut sudski postupak na Općinskom sudu u Splitu zbog krivotvorenja magisterija, protiv A. Đapića i B. Kandarea. Sudac R. Pešutić donosi oslobađajuću presudu uz obrazloženje „nije sporno da je Đapićev magistarski rad gotovo u potpunosti plagijat Kandareovih ranijih radova“, ali je „velik dio znanstvenih radova na našim sveučilištima prepisan pa nitko zbog toga kazneno ne odgovara“. Na tu presudu Matijanić reagira jednim kritičnim člankom na račun suca R. Pešutića, a na to Pešutić tuži Matijanića za klevetu. Na kraju niti su Đapić i Kandare kažnjeni za ozbiljan pokušaj prevare, niti je Pešutić kažnjen za ozbiljnu klevetu brojnih ljudi koji pošteno pišu znanstvene radove na našim sveučilištima; kažnjen je jedino novinar koji je krivotvorenje otkrio, a o kleveti kritički pisao.

U tužbi protv Matvejevića, koju je sud prihvatio, posebno mu se stavlja na teret kvalifikacija „kvislinški“. Istina je da bi se moglo raspravljati da li je usporedba s kvislinškim piscima na mjestu; jednako tako dalo bi se naći argumenata da su spomenuti pisci samo slijedili politički „main stream“ koji je vladao u njihovim zemljama tokom 90-tih.

Ne postoji garancija, ni teoretska niti iskustvena, da zato što je netko pisac ili, općenito, visoko obrazovani intelektualac, neće ujedno biti podoban apologet vlasti, da neće stvarnost prikazivati, bez obzira na činjenice, samo u funkciji nekog višeg cilja, ukratko, da neće, prema mišljenju onih koji takvo ponašanje osuđuju, biti moralna ništarija.

A da oni koji takva ponašanja osuđuju imaju problema s institucijama društva uistinu nije ništa novo. Još je Sokrat stradao jer se nije htio žaliti na besmislene optužbe koje su iznesene protiv njega pred pravosudnim institucijama atenske demokracije. Kroz ovih 2400 godina pravosuđe je značajno napredovalo; sada bi presuda kojom je Sokrat osuđen pala u zastaru.

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr