hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

Nagrada „KRUNOSLAV SUKIĆ“

Nagrada za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava

10. prosinca 2010.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava – Osijek je 2009. godine utemeljio Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudska prava “Krunoslav Sukić”, u čast jednog od svojih utemeljitelja, mirovnog aktivista i humaniste. Nagrada se dodjeljuje pojedincima i pojedinkama za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te izvrsno i dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja.

Svečanost dodjele Nagrade za 2010.g održana je 10. prosinca 2010., Na međunarodni dan ljudskih prava, u Arheološkom muzeju u Osijeku.

Nagradu za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ za 2010.godinu dodijeljena je Jadranki Reihl Kir za njeno nepokolebljivo, odlučno i hrabro inzistiranje na istrazi ubojstva svoga supruga, načelnika osječke policije Josipa Reihl Kira, i dvojice predstavnika lokalne vlasti Milana Kneževića i Gorana Zobundžije te pokušaja ubojstva Mirka Tubića 1. srpnja 1991. godine na kontrolnoj točki između Osijeka i Tenje. Jadranka Reihl Kir nije dozvolila da se to ubojstvo zataška niti da se proglasi činom slijepe osvete koji treba opravdati predratnom atmosferom koja je takve osjećaje raspirivala, nego da se radi o političkom ubojstvu usmjerenom na eliminaciju mirovnih nastojanja njezina supruga. Uspjela je istinu o sudbini Josipa Reihl Kira učiniti dijelom kolektivnog iskustva i principjelnog stava. Jadranka Reihl Kir nikada nije bila žrtvom već svjedokinjom svog vremena, ona nikada nije dopustila da se tragedija pretvori u pravosudnu farsu. Tu farsu ovih dana razgrađuje izložba „ Tko je tebi Reihl Kir“, ponovo nas primjerom i Jadranka Reihl Kir podsjeća da bez osobnog izlaganja, prkosa točnije, dominantnim, nasilnim,  društvenim ponašanjima, niti mira niti prosperiteta neće biti.

Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava „Krunoslav Sukić“ dobila je za svoj dugogodišnji mirovni rad Ana Matijević. Svoj mirovni put započela je 1991. godine u Bosanskom Brodu, a nastavila kao izbjeglica u Slavonskom Brodu i Njemačkoj. U Tenje dolazi 1999. godine gdje nastavlja svoju mirovnu misiju do današnjih dana pod geslom: „Geste i ljudskost su ono što donosi mir“. U zajednici u kojoj živi prepoznat je Anin doprinos u izgradnji tolerancije i uspostavljanju dijaloga u Tenji i na području grada Osijeka. Neumorno radi na pomirenju nacionalnih zajednica Hrvata i Srba te nastoji, do jučer marginaliziranu Romsku kao i druge manjinske skupine, uključiti u društveni život sela. Veliku pažnju poklanja invalidima, djeci i starijim osobama. Nesebično se trudi da svojim konkretnim primjerima motivira sugrađane na akcije od šireg društvenog značaja. Jedna od Aninih višegodišnjih suradnica kaže: „Ljudi su se počeli mijenjati, djeca se zajedno natječu na turnirima, pokrenule su se folklorne skupine, selo je živnulo, velikim dijelom zahvaljujući našoj Ani, maloj ženi, velikog srca“.

Priznanje za nenasilnu akciju dobila je inicijativa Ne damo Varšavsku. Inicijativa, akcija, web stranica, slogan Ne damo Varšavsku postao je simbol otpora građana koji je toliko puta izrečen na višemjesečnom prosvjedu u Zagrebu tijekom 2010. godine. U akciji je sudjelovalo nekoliko stotina predstavnika organizacija civilnog društva te nekoliko tisuća građana koji su na taj način usprotivili korupciji, zaobilaženju zakona, samovolji vlasti koja u ovom slučaju nije djelovala u javnom interesu. Uspjela je dobiti prvostupanjska sudska rješenja koja osuđuju neprimjereno ponašanje policije, otvorila je niz diskusija o ulozi policije u hrvatskom društvu, postavila je nove standarde u građanskom nenasilnom otporu u Hrvatskoj. Do kraja je zadržala izvorni građanski, nestranački identitet. Iako su neposredni učinci naizgled upitni, akcija Ne damo Varšavsku na velika je vrata uvela nenasilni, osmišljeni, dugotrajni i kreativni bunt, vratila nadu da je promjena moguća, da Varšavska tj Hrvatska pripada svima a ne samo nekima, značajno poljuljala sliku svemoći ‘izabranih’. Varšavska je upozorenje svima koji misle da je privatni interes iznad javnog i da javnost nije sposobna reagirati. Sad znamo da jeste, zahvaljujući emancipatorskom, gotovo izlječujućem  učinku ove akcije čiji će se pravi dosezi  i značaj tek s vremenom  moći pojmiti.

O Krunoslavu Sukiću

Krunoslav Sukić je 1992. godine, zajedno sa nekolicinom intelektualaca okupljenih oko pitanja mogu li ikako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješenja sukoba ...

Krunoslav Sukić je rođen u Osijeku, 15. lipnja 1952. godine. Tu je završio osnovnu školu i gimnaziju. 1976. godine je završio studij komparativne filozofije u Zagrebu. Bio je osoba širokog, enciklopedijskog znanja.

Radio je kao profesor u Osijeku, Belom Manastiru, Valpovu, te kao novinar u „Glasu Slavonije“ i radio Osijeku.

1973. godine je pristupio Savezu komunista Hrvatske/Jugoslavije. Tijekom 1979. godine radio je u osječkom Savezu socijalističke omladine na vođenju Marksističke tribine mladih. Savez komunista je napustio 1980. godine - kako je sam rekao „nakon osvjedočenja da se tamo ne proizvodi alternativno zajedništvo svuda uokolo nazočnom otuđenju, nego to otuđenje samo.“

Od 1980. do 1986. radio je kao profesor u Belom Manastiru. Pokušaj da eksplicite politizira svoj nastavnički rad rezultirao je disciplinskim i sudskim procesom, gubljenjem posla i, unatoč tomu njemu važnim, osvješćenjem nekih aspekata totalizirajućeg ideologijskog, političkog i društvenog procesa.

Od tada intenzivira svoj studij filozofijsko-političke literature i on ga zaokuplja sve do tragične smrti u 56-oj godini njegova života.

1992. godine je Krunoslav Sukić, zajedno sa nekolicinom intelektualaca okupljenih oko pitanja mogu li ikako pridonijeti prekidu rata, uspostavljanju mirovnog (političkog) rješenja sukoba te građenju trajnog mira i demokracije, sudjelovao u stvaranju ideje i osnivanju Centra za mir, nenasilje i ljudska prava, Osijek (studeni 1991. – svibanj 1992. godine). Unatoč ratu i oskudnom znanju o civilnome društvu, a još oskudnijem iskustvu civilnoga društva, Sukićevi teoretski uvidi, njegov životni put traganja za političkim alternativama one s kojom nije bio zadovoljan i, nadasve, njegovo nagnuće ka razumijevanju, spoznaji, jasnoći i istini bili su vodilje u promišljanju o tome kako odgovoriti na nasilje i kako graditi alternativno zajedništvo.

Kruno Sukić govorio je o odgovornosti pojedinaca/ki, građana, i države za zaštitu i puniju realizaciju ljudskih prava - onih temeljnih pa do očuvanja svih stvorenja. Razlagao je na koji način politika utječe na sve aspekte života svakog člana/ice zajednice. Svjestan je odgovornost za političku moć koju nosi pojedinac/pojedinka i koja može biti pokretačem, pomagačem i/ili nositeljem i osobnog razvoja i demokratskih, nenasilnih pozitivnih društvenih promjena (ili obrnuto). Živio je ozbiljno prihvaćajući tu odgovornost. Zajednica kojoj teži, i za koju se zalagao, se temelji na kulturi uvažavanja života, odricanja od nasilja svake vrste, čine je ljudi sposobni slušati da bi razumjeli potrebe, ideje i kreativnost drugih a solidarnost je njihovo spontano nagnuće, prirodu uvažavaju kao dio čovječanstva, zapažaju i dive se ljepoti života.

Iz takve širine, i sa otvorenim umom i srcem, Kruno Sukić je bio okosnica promišljanja vizije i propitivanja zadaće na koju se je svakodnevno, pod pritiskom turbulentnih ratnih zbivanja, odlučivala mala grupa mirovnjakinja i mirovnjaka. Bio je aktivistički angažiran u nenasilnom otporu kršenju ljudskih prava, istjerivanja ljudi iz stanova. Kao prvi tajnik Centra za mir primao je brojne posjete mirovnih organizacija iz cijeloga svijeta i sudjelovao u provedbi jednog od prvih projekta povezivanja Hrvatske i Europe – 1993. godine je u suradnji sa poglavarstvom Grada Osijeka i gradova Wageningen iz Nizozemske osnovana prva Agencija lokalne demokracije Vijeća Europe u ratnom Osijeku.

Neposredno nakon operacije „Bljesak“ u zapadnoj Slavoniji vodio je projekt promocije i zaštite ljudskih prava i koordinirao Koordinacijom organizacija za zaštitu i promociju ljudskih prava u Hrvatskoj – aktivisti desetak organizacija iz Hrvatske su svojom prisutnošću na terenu i suradnjom sa civilnom policijom te ljudskom i pravnom pomoći pridonijeli skrbi za preostalo civilno stanovništvo i prevenciji kršenja ljudskih prava nakon vojne akcije.

Sudjelovao je u osnivanju GONGA i biciklom odlazio u Baranju na nadgledanje prvih lokalnih demokratskih izbora u Podunavlju. Bio je podrška nastajanju i razvoju različitih građanskih inicijativa u gradu i regiji. Bez njega nije prošlo niti jedno prikupljanje potpisa ili javno okupljanje. Jednostavno, Kruno je bio dio svih ključnih akcija i aktivnosti Centra za mir koje su postupno prerastale u programe, nacionalne i regionalne mreže organizacija civilnoga društva prepoznatljive u Hrvatskoj, regiji i u svijetu.

Zadnjih nekoliko godina bio je dio nacionalnog tima koji prati suđenja za ratne zločine i njihov utjecaj na individualne i društvene procese suočavanja s prošlošću.

Bio je član uredništva časopisa Kultura mira.

Iako mu to nije uža struka bavio se lekturom. I tome je poslu pristupao pomno njegujući vrijednosti civilnoga društva – njegovo posebno nagnuće i ljubav prema jeziku iskazuje se i posebnom pažnjom kako govorom ne podupirati predrasude, isključivost i govor mržnje.

Zašto je bio tako malo vidljiv na političkoj i društvenoj sceni? Zato što je poslu na koji je prionuo pristupao na njemu svojstven način – studirajući povijest, političke znanosti, crkvu i čovjeka u crkvi, nenasilne revolucije i ljude koji su ih nadahnjivali. S puno pažnje je u tisku pratio javnu riječ političara, intelektualaca i politički utjecajnih osoba. Njegovo znanje, njegovo filozofijsko i politološko promišljanje bilo je raspoloživo – no, danas znamo, moglo je biti bolje razumljeno i bolje prihvaćeno.

Ne tako rijetko Kruno je iskazivao nezadovoljstvo zbog nemoći pred kulturom nasilja i prevladavajućoj totalitarnoj logici, nekada i očaj pred zadatkom koji si je postavio kao pojedinac i koji, po njegovu razumijevanju, ima civilno društvo i mirovni pokret.. Nikada se nije libio postavljati pitanje smisla intervencije na koju smo se, sa te civilno-društvene razine, odlučivali u konkretnoj situaciji. Zapravo, stalno je na to pitanje odgovarao. Bio je to dio njegova načina. Kao i rijetke, šture pohvale koje je, ipak, znao izreći u odnosu na doprinos civilnoga društva - pojedinaca i pojedinki, građanskih inicijativa i udruga u Hrvatskoj i regiji u procesima demokratizacije. Bio je zadovoljan i, na njegov skroman način, ponosan što je dio tog pokreta.

Za svoj je životi moto jednom prilikom rekao: „Težim govoriti istinu i ostvariti je s radošću“.

Nastradao je u prometnoj nesreći 3. listopada 2008. na povratku sa popodnevnog kupanja na lijevoj obali Drave. U svojoj bilježnici ostavio je kafkijanski zapis zalaska sunca koji je promatrao. Kao dodatak onom što je svakom od nas već nebrojeno puta, pri svakom susretu, darivao. No, ostavio je i puno svojih detaljnih zapisa – naslijeđe koje će tek nama užurbanim aktivistima, ali i drugima, poslužiti da se ne zaborave prvi koraci i sigurnije čine budući koraci ka uređenoj političkoj miroljubivoj zajednici.


Prijatelji o Krunoslavu Sukiću na http://krunoslav-sukic.centar-za-mir.hr/prijatelji-o-kruni/

 

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr