hr
eng

Građanski odbor za ljudska prava

PODSJEĆANJE NA HOLOKAUST

27.01.2009.

Piše:Zoran Pusić, predsjednik GOLJPa

 

U ponedjeljak, 26. siječnja, Savjet SDPa za ljudska prava organizirao je okrugli stol povodom Dana vjerskih sloboda. Jedan od uvodničara bio je i rabin židovske zajednice Bet Israel Kotel Da-Don. Govoreći o ograničavanju vjerskih sloboda s kojima se susreće židovska zajednica u Hrvatskoj, g. Kotel je kao prvi i najvažniji problem istaknuo zakon po kojem se životinje u klaonici moraju omamiti prije klanja. Rekao je da Židovi (poistovjećujući sve Židove s ortodoksnim židovskim vjernicima) ne mogu jesti takvo meso; ali on se izborio i sada je u taj zakon unesena izmjena „da se životinje mogu klati pri punoj svijesti u ritualne svrhe".

Cijeli dan poslije pokušao sam racionalizirati snažnu odbojnost koju su kod mene izazvale njegove riječi. Ako je to glavni problem znači da g. rabina ni malo ne brinu postupci države Izrael u Gazi ni moguće posljedice na javno mnijenje u Hrvatskoj, da nije svjestan latentnog šovinizma i ksenofobije koje se lako preusmjere s jedne manjinske grupe na drugu.

Možda sam to osjećao zato što meni ubijanje životinja, na koje smo kao svežderi još uvijek prisiljeni, izgleda dovoljno gadna stvar sama po sebi. Možda zato što je taj zahtjev odražavao potpunu bešćutnost (koje, lakomoguće, g. Kotel nije ni svjestan) prema patnjama drugih živih bića koja nesumnjivo doživljavaju to da ih se kolje kao paničan strah i patnju.

Ritualna klanja, koja u ovom slučaju potiču iz Starog zavjeta, teksta pisanog prije više hiljada godina, koji, oslikavajući to vrijeme, obiluje okrutnostima svake vrste i čiji bi junaci većinom, po današnjim mjerilima, sjedili na optuženičkoj klupi za ratne zločine, možda su nekad imala i neku higijensku svrhu, ali danas izgledaju kao odjeci prastarih barbarstava.

A možda zato što me ta epizoda podsjetila da je bešćutnost prema patnjama drugih česta posljedica vjerskih i političkih dogmi, uvjerenosti u posjedovanje apsolutne istine bez potrebe da se to uvjerenje provjeri i arogancije koja iz toga proizlazi.

 

Iste večeri je u svojoj emisiji-kolumni „Kiseli krastavac", na Novoj TV, govorila književnica Vedrana Rudan. Na svoj uobičajeni provokativni način željela je upozoriti na mlake ili nikakve osude izraelskog napada na Gazu u kojem su masovno stradali palestinski civili.

„Pitam se ovih dana da l' je dim iznad Auschwitza vječni dim, a dim iznad Gaze pizdin dim. Kako ovaj Izraelsko - palestinski rat nikoga ne uzbuđuje , a Hitler kao da je još živ. Ovo neka ostane među nama - moj otac je u Jasenovcu pokušavao batom zauvijek riješiti židovsko pitanje. Da li to znači da sam ja dovijeka zločinac? A ovi današnji Židovi koji ubijaju Palestince oni su potomci onih Židova koji su letjeli u nebo i bili sapun. Da li su oni zbog toga žrtve dovijeka? ... Meni je najdraža ona rečenica Ane Frank - 'Kad će Židovi prestati biti Židovi i postati ljudi'."

Gđa. Rudan svojim je riječima očito željela šokirati; kod mene je uspjela!

Ako je ono što je rekla o svom ocu istina, a ne krajnje neumjesna pragmatična hiperbola, onda je on zločinac, ali ona nije odgovorna za njegova nedjela; odgovorna je za svoje napisane i izgovorene riječi. Kao što i većina Židova, suprotno onome što impliciraju riječi gđe. Rudan, ne snosi odgovornost za postupke izraelske vojske u ratu u Gazi. Po mom mišljenju i po kriterijima 21. stoljeća gdje se duh vremena malo promijenio od doba Dresdena i Hiroshime, ti postupci zaslužuju svaku osudu. Ali oni su daleko od holokausta.

Isto tako iritiraju glupave i pristrane tvrdnje da svatko tko kritizira ubijanje palestinskih civila malte ne odobrava holokaust. Način na koji je svoju kritiku iznijela gđa. Rudan izgleda mi kao voda na mlin takvim apologetima postupaka izraelske vojske.

Citirana rečenica Ane Frank ima, naravno, sasvim drugo značenje i ima veze s dimom iz Auschwitza, tako da ova njena zloupotreba zvuči mučno i bez najmanjeg osjećaja za mjeru.

A to što Židovi (građani Izraela) imaju političare koji naređuju bombardiranje ne obazirući se na „kolateralne žrtve", da upotrijebim već udomaćenu frazu bivšeg američkog ministra obrane D. Rumsfelda, nažalost je dobar pokazatelj da Židovi jesu ljudi i da se ni po čemu ne razlikuju od nas ostalih.

 

Bilo bi dobro kad bi dim iz Auschwitza bio vječni dim; kad bi se on bolje vidio bilo bi i manje dima iz raznih Gaza. Međutim on blijedi, mnogi danas ne znaju uzroke koji su do tog dima doveli i ne mogu prepoznati iste kad, u nekom metamorfoziranom obliku, kucaju na naša vrata danas.

Ovo pišem kasno navečer 27. siječnja, na Dan sjećanja na holokaust. Obaveza prema njegovim žrtvama je da probamo stvoriti svijet bez ratova. Ne znam drugi put prema tome nego da pomognemo slijedećim generacijama da postanu otpornije na političke, ideološke i vjerske isključivosti, a kritičnije i skeptičnije prema dogmama i apsolutnim istinama bilo koje vrste. I da im prenesemo iskustvo da je suosjećanje s drugim ljudima pa i sa drugim živim bićima najplemenitija osobina koju čovjek može dostići.

 

 

Građanski odbor za ljudska prava, Selska cesta 112 C, HR-10000 Zagreb • Tel: +385 1 6171530 / Fax: +385 1 64 13 626 • info@goljp.hr